 |
U kalendarima postoji cijeli niz svetaca koji se zajednički slave
ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan,
Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, Ćiril i Metodije,
Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna
veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo
je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija,
Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički
slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni
su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt
zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih
spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te
apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.
Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je
umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo; kamo je poslao
Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju
je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao
progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu
se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon
toga je proveo tri godine u Arabiji. "Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da
upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana" (Gal 1,18).
Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za
njega je pisano: "Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje
ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove" (Dj 9,15). Zato se on s
neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: "Pavao, apostol
Isusa Krista". Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi
na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu.
Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle,
kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara
Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? - Ne,
sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa
koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da
je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s
njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati
sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: "Ništa bez Petra!" I
ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako:
"Ništa bez biskupa!" Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u
svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti,
koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih
vrednota! Svaka ti čast, Pavle!
Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu
opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i
tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i medu njima
osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im
teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje
"apostola i starješina sa svom Crkvom" (Dj 15,22).
Kad je na tome Apostolskom saboru "nastalo žestoko raspravljanje,
digao se Petar" (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio
autoritativno. "Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat
jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi
vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni - biva pogani - milošću
Gospodina Isusa" (Dj 15,10-11). To je Pavao i želio znati. Saznavši,
nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala
sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.
Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret
opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: "A kad je Kefa došao u
Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu.
On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s
poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče
povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali
Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad
sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima
rekoh. 'Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš
siliti pogane da žive židovski?'" (Gal 2,11-14).
Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? - Ne pobija, jer je tu
riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i
ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje
grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv
- ili još bolje - nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i
ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima
da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.
"Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno
već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz 'Jakovljeve
okoline' on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo
medu dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u
postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav
prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je - i kod jednog i kod drugog -
osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi
poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj
Crkvi" (Ernest Schmitt).
Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli
naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su
za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u
Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja
fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da
bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi
treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.
Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za
Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje
zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na
Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo
zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim
se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s
poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne
crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka.
Crkva u radosti na današnji dan pjeva:
O blaženi Rime, štono te posvetila
Prvaka ovih dvaju srca preslavna,
U grimizu se njezinu rumeneći
Ljepote svijeta svega sam nadilaziš.
Vi, srca jednog, svete dvije masline,
Sav narod Božji danas vama moli se,
Božanske dare vjere, nade, ljubavi
I dobrotvorja svakog vi nam molite!
»Slavnih li Kristovih apostola! Kao što su se za života ljubili, tako se ni u smrti ne odijeliše.«
U jednom svom govoru sv. Augustin kliče: »Jedan je dan mučeništva za
oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u
različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, a za njim je
slijedio Pavao. Proslavljujemo svečani dan koji nam je posvetila krv
apostolâ. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja,
propovijedi!«
U drugoj večernji današnjega blagdana Crkva pjeva: »Petar apostol i
Pavao učitelj narodâ, Gospodine, učiše nas tvome zakonu!« To je zakon
vjere, ufanja, ljubavi, sloge, jedinstva, pomirenja, suosjećanja s
Crkvom i za Crkvu.
Prigodom proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata naši su nas
biskupi u svojoj poslanici upozorili na poruku Ivana VIII. Hrvatima:
»Budite vjerni Bogu i svetom Petru do smrti, i primit ćete krunu života
što ju je Bog obećao onima koji ga ljube.« Petrovo je blagdan kad treba
da se u vjernosti Bogu, Kristu, Crkvi i papinstvu obnovimo. Ta je
vjernost jamstvo naše budućnosti. Nek nas u njoj i cijeli naš hrvatski
narod »pomaže Bog Hrvata, a Petar, učenik Kristov, obdari pobjedom«!
(Iz ugovora pape Agatona s Hrvatima.) Već na početku svoga kršćanstva
sreli smo se i sa svetim Petrom. Prema pisanju cara Konstantina
Porfirogeneta, »Hrvati su se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli
svetom Petru…« Budimo i mi danas toj zakletvi vjerni! Vjerni u velikom
i malom, vjerni u sreći, ali i u križu!
|
