|
Autor: Ivana Olujić
|
|
Petak, 16. Studeni 2007 |
|
Stojim pred oškrinutim vratima, a lagano svijetlo prodire u moju sobu. Kakva čudna stvarnost! Mislim i putujem... Nekim novim stazama. Putujem ali nisam sama jer bi se izgubila u tom spletu raznolikih putova. Ipak kad stignemo na raskrižje želim sama odabrati svoju stazu. I kad skrenem,nema povratka, ići ću dalje.
Svojim vremeplovom naći ću se u posve novom svijetu,meni još nepoznatom. Hoće li to što me tamo ćeka biti bolje ili lošije od ovog što imam,to ovisi o meni. Možda me odvede na proljetnu osunčanu livadu,ili kamenu morsku obalu,a možda se izgubim u mračnoj šumi. Ali ja znam da i na livadi ima pčela,a na obali puše bura. Uvijek moram dalje,a ono šta imam moram učiniti što ljepšim. Tek ću tada imati ono što želim.Izgubim li se u mračnoj šumi
sjetit ću se da i šuma ima svoj izlaz. Do njega je ponekad lakše,a nekad teže doći.Tako se
i sunce jutrima iza planine budi i polako diže prema savršenstvu. Ali, čekaju ga oblaci. Kad njih svlada počinje se spuštati natrag prema zemlji i zaranja u more. I ono mora pobijediti oblake da bi zasjalo zlatnim sjajem. Svi putevi vode k istom cilju, samo je pitanje kojim vremeplovom ćemo stići do vječnosti. A njega moramo sami odabrati!
|
